Alhemičar 3. Prvi Dio (Long)
Prvi dio
Mladić se zvao Santiago.
Počela je da pada noć, kada je sa svojim stadom stigao do jedne stare napuštene crkve.
Njen krov se odavno obrušio, a jedna ogromna egipatska smokva izrasla je na mjestu gdje je nekada bila crkvena riznica.
Odlučio je, da tu provede noć.
Utjerao je sve ovce kroz ruševna vrata, a zatim je naslonio nekoliko dasaka kako mu ovce ne bi pobjegle tokom noći.
Nije bilo vukova u tom kraju, ali ponekad se dešavalo da mu tokom noći neka od životinja pobjegne, i on bi onda proveo čitav naredni dan tražeći zalutalu ovcu.
Na tle je prostroo svojo grtač i legao, dok mu je knjiga koju je upravo pročitao poslužila kao uzglavlje.
Prisjetio se, prije nego što će zaspati, da bi trebalo da počne da čita deblje knjige, duže bi trajelo čitanje, a i noću bi mu bolje poslužile kao uzglavlje.
Još uvijek je bilo mračno kada se probudio.
Pogledao je naviše i vidio svjetlost zvijezda kroz polusrušeni krov.
— Htio sam da spavam malo duže, pomisli on.
Ponovo je usnio isti san kao prošle nedjelje i opet se probudio prije njegovog kraja.
Ustao je i popio gutlja i vina, zatim je uzao štap i počao da budi ovce koje su još spavale.
Već je bio primjetio da bi većina ovaca počela da se budi čim bi se on probudio, kao da je postojala neka tajanstvena energia koja je povezivala njegov život sa životima tih ovaca s kojima je već dvije godine lutao zemljom u potrazi za vodom i hranom.
— Toliko su se već navikle na mene da poznaju moj raspored, reče on tiho.
Onda se malo zamisli i dođe do zaključka da bi moglo da bude i suprotno da je upravo on taj koji se navikao na njihovu satnicu.
Ipak bilo je još nekih ovaca koji su se duže budile.
Mladić je uz pomoć štapa budio jednu po jednu, dozivajući ih po imenu.
Uvijek je vjerovao da su ovce u stanju da razumiju to što im on govori.
Zbog toga ima običaj da im ponekad čita dijelove knjiga koje su ga najviše impresionirali,
ili im je pričao o usamljenosti i radosti jednog pastira u polju,
ili je naglas komentarisao najnovije dogodovštine u gradovima kroz koje su obično prolazili.
Posljednja dva dana, međutim, najradije je pričao o jednoj temi.
O djevojci, kćerci jednog trgovca, koja je živjela u gradu u koji je trebalo da stignu za četiri dana.
Samo je jednom bio tamo, prethodne godine.
Trgovac je imao radnju s tekstilom i uvijek je volio da lično prisustuje šišanju ovaca da bi izbjegao bilo kakvu prevar.
Neki prijatelj mu je pokazao tu radnju i pastir je tamo odjerao svoje ovce.
— Htio bih da prodam nešto vune, rekao je trgovcu.
Trgovčeva radnja je bila puna i on zamoli mladića da ga sačeka do večeri.
Sjeo je ispred radnje i izvadio knjigu iz bisaga.
— Nisam znala da i pastiri umiju da čitaju knjige, reče jedan ženski glas pored njega.
Bila je to tipična andalužlanka crne glatke kose i očiju koje su ovlaž podsjećale na nekadašnje mavarske osvajače.
— To je zato što se od ovaca više može naučiti nego iz knjiga, odgovori mladić.
Proveli su u razgovoru više od dva sata.
Ona mu je ispričala da je trgovčevak čerka i osvrćući se na život u svom mjestu zaključila da su u njemu
svi dani jednaki kao jaje jajetu.
Pastir joj je pričao o poljima Andaluzije, o najnovim dogodovštinama u gradovima kroz koje je prošao.
Bio je zadovoljan što ne mora da priča samo s ovcama.
— Kako si naučio da čitaš? — upitala je djevojka u jednom trenutku.
— Kao i svi drugi, odgovori mladić, u školi.
— A kad već znaš da čitaš, zašto si samo pastir?
Mladić je naveo nekakav izgovor kako bi izbjegao odgovor na to pitanje.
Bio je siguran da ga djevojka nikada ne bi razumjela.
Nastavio je da priča svoje priče o putovanjima, a sitne mavarske oči svaki čas su se širile i skupljale od čuđanja i iznenađenja.
Kako je vrijeme prolazilo, mladić je dobijao želju da se ovaj dan nikada ne završi,
da djevojčin otac dugo bude zauzet i da mu naloži da ga čeka bar još tri dan.
Primjetio je kako je počeo da osjeća nešto što nikada ranije nije osjetio,
a to je želja da se zauvijek nastani u jednom istom mjestu.
S crnokosom djevojkom dani nikada ne bi bili naliki jedan drugom.
Ali trgovac je najzad stigao i naložio mu da ošiša četiri ovce.
Pošto mu je pošteno platio, zamoli ga da je do godine ponovo dođe.
Sada je preostalo još samo četiri dana do ponovnog dolaska u isto mjesto.
Bio je uzbuđen i u isto vrijeme nesiguran.
Možda ga je djevojka već zaboravila?
Tuda su prolazili mnogi pastiri da bi prodali vunu.
— Nije važno, reče mladić svojim ovcama.
I ja poznajem druge djevojke u drugim gradovima.
Ali u dubini duše znao je da je važno.
I da ne samo pastiri, nego i mornari i putujući trgovci uvijek znaju da postoji neki grad u kome ima nekoga koje je u stanju da ih natjera,
da zaborave na radost slobodnog putovanja po svijetu.
Počelo je da sviće kada je pastir usmjerio svoje ovce u pravcu sunca.
— One nikad nemaju potrebu da donose odluke, pomisli on.
Možda zbog toga i ostaju uvijek uz mene.
Ovce su jedino osjećale potrebu za vodom i hranom.
Dokle god on bude poznavao najbolje ispaše u Andaluziji, ovce će ostati njegove prijateljice.
Mada su im svi dani bili isti, s dugim časovima koji su se vukli između izlaska i zalaska sunca.
Mada one nikada nisu pročitale ni jednu jedinu knjigu tokom svojih kratkih života,
i mada ne poznaju ljudski govor kojim su se prepričavale posljednje novosti po selima,
bile su zadovoljne vodom i hranom i to im je bilo dovoljno.
Za uzvrat, one su štedro nudile svoju vunu, svoje društvo i, s vremena na vreme, svoje meso.
Ako bih se danas pretvorio u čudovište i rješio da ih ubijam jednu po jednu,
one bi to primijetile tek kada bi skoro cijelo stado bilo poklano, pomisli Mladić.
To je zato što imaju povjerenja u mene i zaboravile su da se oslanjaju na sobstveni instinkt,
i to samo zato što ih vodim do hrane i ispaše.
Mladić je počeo da se čudi sobstvenim mislima.
Možda je crkva s tom egipatskom smokvom koja raste u njoj ukleta.
Navela ga je da po drugi put sanja jedan isti san,
a počinjao je da osjeća i bes prema svojim uvijek vjernim drugama.
Popio je ono malo vina što mu je ostalo poslije sinoćnje večere i čvršće se zamotao u ogrtač.
Znao je da će kroz nekoliko sati, kada sunce odskoči,
vrućina postati tako jaka da neće biti u stanju da vodi ovce preko polja.
Bio je to ljetni čas kada je čitava Španija spavala.
Vrućina je trajala do noći, a sve to vrijeme on je morao da vuče na leđima svoj ogrtač.
Međutim, kad god bi pomislio da se požali na teret,
uvijek bi se sjetio da zahvaljujući njemu nije imao prilike da osjeti jutarnju hladnoću.
Moramo se uvijek čuvati da nas vrijeme ne iznenadi, pomisli on osjetivši se zahvalnim zbog težine ogrtača.
Ogrtač je imao svrhu, a mladić takođe.
Hodajući dvije godine visoravnima Andaluzie, već je na pamet znao imena svih gradova toga kraja,
a veliki smisao njegovog života bio je putovanje.
Ovoga puta namjeravao je da djevojci objasni zašto jedan običan pastir umeje da čita.
Do šestneste godine bio je u jednom sjemeništu.
Njegovi roditelji su željeli da postane sveštenik, čime bi se ponosila jedna obična seoska porodica,
koja je radila samo da bi imala hrane i vode, kao i njegove ovce.
Učio je latinski, španski i teologiju.
Ali još od malena sanjao je da upozna svijet i to je za njega bilo mnogo značajnije od upoznavanja Boga ili ljudskih grijehova.
Jednog popodneva, kada je bio u posjeti porodici, sakupio je hrabrost i saopštio svome ocu da ne želi da bude sveštenik, želio je da putuje.
Ljudi iz čitavog svijeta su već prošli kroz ovo selo, vsine, reče otac.
Dolaze u potrazi za novim stvarima, ali ostaju isti, odlaze do brijega da upoznaju zamak i zaključuju da je prošlost bila bolja od sadašnjosti.
Imaju plavu kosu ili tamnu put, ali isti su kao i ljudi iz našeg sela.
Ali ja ne poznajem zamkove u zemljama odakle su oni, odvrati dječak.
Ti ljudi, kada upoznaju naša polja i naše žene, kažu da bi voljeli da ovdje žive za uvijek, nastavio je otac.
Hoću da upoznam žene iz zemalja odakle oni dolaze, reče dječak, jer oni nikada ne ostaju ovdje.
Ti ljudi su puni para, reče još otac. U našem kraju samo pastiri putuju. Onda ću biti pastir.
Otac više ništa nije rekao. Narednog dana dao mu je kesu s tri stara španska zlatnika.
Ovo sam jednog dana našao u polju. Namjeravao sam da ih dam crkvi, kao tvoj dar.
Kupi se vi stado i hodaj svijetom sve dok ne naučiš da je naš zamak najznačajniji i da su naše žene najljepše.
Dao mu je blagoslov. I u očevim očima on je pročitao želju za putovanjem po svijetu.
Želju koja je još živjela, uprkos tome što je on decenijama pokušavao da je zatrpa vodom, hranom i nastojanjima da svake noći spava na isto mjestu.
#####
Obzor je se zarumenjalo, a zatim se pojavilo sunce.
Mladić se sjetio razgovora s otcem i osjetio je neku radost. Već je upoznao mnoge zamkova i mnoge žene, ali nijedna nije bila ni blizu onoj s kojom će se sresti kroz dva dana.
Imao je ogrtač, knjigu koju je bogao da zamjeni za novu i stado ovaca.
Ali najvažnije je bilo međutim to što je putujući svakog dana ispunjavao svoj životni san.
Kada se zasiti polja Andaluzie, moći će da proda ovca i da postane mornar.
A kada se zasiti mora, tada će već poznavati mnoge gradove, mnoge žene, mnoge prilike da bude srećan.
Ne znam kako to traže boga u sjemeništu. Pomisli gledajući u sunce koje se rađa.
Kad god je mogao, nastojao je da prođe drugim putem.
Nikada ranije nije bio u ovoj crkvi, mada je tuda već toliko puta prošao.
Svijet je bio veliki, neiscrpan i kad bi pustio ovce da ga samo malo vode, otkrio bi još mnogo interesantnih stvari.
Problem je u tome što one nisu svjesne da svaki dan idu novim putem.
Ne primjećuju da su ispaše drugačije i da se godišnja doba smjenjuju, jer su samo obuzete vodom i hranom.
Možda je to slučaj i sa svima nama, pomisli pastir.
Isti je slučaj i sa mnom, jer otkako sam upoznao Trgovčevu kćerku, ne mislim na druge žene.
Pogledao je prema nebu i procijenio da će stići u tarifu prije ručka.
Tamo bi mogao da zamjeni svoju knjigu za jednu još deblju, da napuni miješinu vinom, obrije se i ošiša.
Morao je da se spremi za susret s djevojkom, ne želeći ni da pomisli na mogućnost da je drugi pastir stigao prije njega sviše ovaca da bi je zaprosio.
Upravo mogućnost da se ostvari jedan san život čini zanimljivim, pomislio je ponovo gledajući u nebo i ubrzavajući korak.
Upravo se prisjetio da u tarifi živi jedna stara žena koja je umijela da tumači snove, a on je i te noći ponovo sanjao isti san.
Starica je odvela mladića do jedne sobe u dnu kuće, odvojene od trpezarije zavijesom od raznobojnih traka.
Unutra se nalazio jedan sto, jedna slika svetog Isusovog srca i dvije stolice.
Starica je sjela i rekla i njemu da sjedne, zatim je mladića uzela za ruke i počela tiho da se moli.
Izgledalo je kao da se moli na ciganskom.
Mladić je veće ranije sretao mnoge cigane na svom putu.
Oni su putovali, ali nisu imali ovce.
Neki su tvrdili da cigani žive samo zato da bi nekog prevarili.
Takođe se pričalo da imaju ugovor s džavolom i da kradu djecu da bi im služila kao robovi u njihovim tajanstvenim čergama.
Kada je bio mali, mladić je uvijek umirao od straha da ga ne ukradu cigani.
I taj stari strah se vratio dok ga je starica,
Držala za ruke.
Ali tu je slika svetog Jesosovog srca, pomisli on, nastojeći da izgleda što smirenije.
Nije želio da ruke počnu da mu drhte i da starica osjeti njegov strah.
U sebi je izgovarao očenaš.
— Baš interesantno, reče starica, neskidajući oči sa mladićevih ruku.
I ponovo ućuta.
Mladić je postajao nervozan.
Ruke su nehotice počele da mu se tresu i stara je to primijetila.
Naglo je istrgao ruke.
— Nisam došao ovdje da mi gledate u dlan, reče.
Već sekajući što je uopšte i kročio u tu kuću.
Za trenutak je pomislio da bi bilo bolje da plati posjetu i ode ne saznavši ništa.
I suviše važnosti je pridavao tom snu koji se ponavljao.
— Htio si da nešto saznaš o snovima, odgovori starica.
A snovi su boži je govor.
Kada on govori jezikom ovoga svijeta, ja to mogu da protumačim.
Ali ako govori jezikom tvoje duše, onda samo ti možeš da razumiješ.
A ovu posjetu ćeš platiti u svakom slučaju.
— Opet neki trik, pomisli mladić.
Ipak je rješio da rizikuje.
Pastiri se uvijek izlažu u riziku zbog vukova ili zbog suše,
a upravo je zbog toga pastirski život uzbudljiv.
— Usnio sam isti san dva puta uza stopce, reče.
Sanjao sam kako se nalazim na jednom pašnjaku sa svojim ovcama
i kako se iznena da pojavljuje jedno dijete i počinje s njima da se igra.
Ne volim kad mi se neko miješa s ovcama, one se boje nepoznatih.
Ali djeca umiju sa životinjama uvijek i one ih se nikad ne plaše.
Ne znam zašto, ne znam otkud životinje znaju kog su ljudi uzrasta.
— Vrati se svome snu, reče starica.
Ostavila sam šerpu na vatri, osim toga imaš malo para
i ne mogu ti pokloniti sve svoje vrijeme.
Dijete je još neko vrijeme nastavilo da se igra s ovcama,
produži mladić, pomalo se snebivajući.
A onda me je iznena da zgrabilo za ruke i odvelo do egipatskih piramida.
Mladić je malo pričakao da bi provjerio da li starica zna šta su egipatske piramide.
Ali starica je i dalje čutala.
Onda, pored egipatskih piramida, ove dvije posljednje riječi,
mladić je polako izgovorio kako bi ih starica što bolje čula.
Dijete mi je reklo, ako dođeš do ovde,
pronaći ćeš skriveno blago.
I u trenutku kada bi krenulo da mi pokaže tačno mjesto gdje se blago nalazi,
ja bih se probudio.
I tako oba puta.
Starica je neko vrijeme čutala.
Zatim je ponovo uzela mladića za ruke i počela pomno da ih proučava.
Ovog puta ti ništa neću naplatiti, preče starica.
Ali hoću deseti dio blaga ukoliko ga nađeš.
Mladić se nasmija od sreće.
Znači, uštedjeće ono malo novca što ima,
zahvaljujući snu u kome je riječ o skrivenom blagu.
Starica je sigurno ciganka, a cigani su budale.
Protumači mi onda taj san, zatraži mladić.
Prvo se zakuni.
Znači, da ćeš mi dati deseti dio blaga za ono što ću ti reći.
Mladić se zakleo.
Starica je zahtjevala da zakletvu ponovi okrenut slici svetog Isusovog srca.
To je san koji pripada govoru ovoga svijeta, reče ona.
Mogu da ga protumačim, mada je to veoma teško.
Zbog toga smatram da imam pravo na udio u onome što budeš pronašao.
A tumačenje je sljedeće.
Treba da odeš do egipatskih piramida.
Nikada za njih nisam čula, ali ako ti je to pokazalo jedno dijete, to znači da one postoje.
Tamo ćeš pronaći blago i postaćeš bogat.
Mladić se iznenadio, a zatim razljutio.
Zbog ovoga nije morao ni da dolazi do Starice.
Ipak prisjetio se da neće morati ništa da joj plati.
Zbog ovog nije trebalo da gubim vrijeme, reče on.
Zato sam ti i kazala da je tvoj san težak.
Jednostavne stvari su i najneobičnije, i samo mudraci uspjevaju da ih sagledaju.
Pošto nisam učena, moram da znam i druge vještine, kao što je gledanje u dlan.
A kako da stignem do Egipta?
Ja samo tumačim snove.
Ne umijem da ih pretvorim u stvarnost, zbog toga moram da živim od onoga što mi pruže mojeg čerke.
A šta ako ne stignem do Egipta?
Onda ću ja ostati bez nagrade.
Neće mi to biti prvi put.
I starica više nije rekla ništa.
Zamolila je mladića da ode, jer je s njim već iz dan gubila.
#####
Mladić je izašao razočaran i rješen da više nikada ne povjeruje u snove.
Sjetio se da ima još što šta da posvršava.
Otišao je do magaze da nabavi nešto hrane,
zamijenio je svoju knjigu za jednu deblju
i sjeo na jednu klupu na trgu da bi probao novo vino koji je kupio.
Bila je vrućina, a vino nekim nedokučivim čudom uspjevalo je da ga malo razhladi.
Ovce su ostale na ulazu u grad u toru jednog od njegovih novih prijatelja.
Imao je mnogo poznanika u tom kraju.
I, zbog toga je i volio da putuje.
Čovjek neprestano stiče nove prijatelje, a nije prinuđen da bude s njima iz dana u dan.
Kada vidjamo stalno ista lica, a to se uvijek događalo u sjemeništu,
na kraju ona postaju dio našega života.
A kada postanu dio našega života, onda žele i da nam ga izmijene.
I ako ne bude po njihovom, nije im pravo.
Jer svaki čovjek ima tačnu predstavu kako bi trebalo da živimo svoj život.
A nikad nemaju pojma kako treba da prožive sobstveni život.
Kao i ona starica koja nije umjela da pretvara snove u stvarnost.
Rješio je da još malo sačeka da se sunce približi smiraju, pa da onda potjera ovce u polj.
Uskoro će se ponovo sresti s trgovćevom kčerkom.
Počeo je da čita knjigu koju je dobio od paroha Tarife.
Bila je to debela knjiga u kojoj se već na prvoj stranici govorilo o nekoj sahrani.
Osim toga imena ličnosti bila sustrahovito zamršena.
Pomislio je, ako jednog dana bude pisao knjigu, postepeno ću uvoditi likove u priču kako čitaoci ne bi bili prinuđeni da odjednom pamte mnogo imena.
Kada je uspio da se usred sredi na čitanje, a tekst je bio lijep jer je govorio o sahrani po snijegu, što mu je davalo neki osjećaj hladnoće pod ogromnom vrelinom sunca.
Jedan starac sjede do njega i započe razgovor.
Šta oni to rade, upita starac pokazujući prema ljudima na trgu.
Gledaju svoja posla, suvo odgovori mladić i nastavi da se pravi da je zadubljeno čitanje.
U stvari, razmišljao je kako će šišati ovce u prisustvu trgovčeve k čerke i kako će se ona uvjeriti da je on u stanju da obavlja zanimljive poslove.
Tu scenu je zamišljao već mnogo puta.
Svaki put je djevojka bila zadivljena njegovim objašnjenjem da ovce treba da se šišaju od repa prema glavi.
Takođe je pokušavao da se sjeti nekih lijepih priča koje će joj pričati dok šiša ovce.
Većinu tih priča pročitao je u knjigama, ali će ih joj ispričati kao da je lično doživio.
Ona to nikad neće otkriti jer nije umjela da čita.
Starac je međutim bio uporan.
Rekao je kako je umoran, kako je žedan i zatražio je gutlja vina od mladića.
Mladić mu je pružio mijašinu u nadje da će se starac smiriti.
Ali starac je htio da razgovara po svaku cijenu.
Upitao je mladića kakvu knjigu čita.
Ovaj pomisli da bude grub i da ode na drugu klupu, ali od oce naučio da treba poštovati starije.
Tako je pružio knjigu starcu i to iz dva razloga.
Prvo, zato što nije umio da izgovori naslov, a drugo, ukoliko se ispostavi da starac ne umije da čita, sam će se premestiti na drugu klupu da bi izbjegao poniženje.
Ha, reče starac razgledajući knjigu sa svih strana kao da je riječ o nekom čudnom predmetu.
Knjiga je značajna, ali je mnogo dosadna.
Mladić se iznenadio. Starac ne samo da je umio da čita, nego je već pročitao tu knjigu.
A ako je knjiga dosadna, kako je on tvrdio, imao je još vremena da je zamijeni za neku drugu.
To je knjiga koja govori o nečemu što skoro sve knjige govore, nastavi starac.
Govore o nesposobnosti ljudi da odaberu sobstvenu sudbinu.
A na kraju, uspjeva čitaoca da natjera da povjeruje u najveću laž na svijetu.
A koja je to najveća laž na svijetu? upita iznenađeno Mladić.
Evo ovako. U određenom trenutku našeg postojanja gubimo kontrolu nad sobstvenim životom i prepuštamo se sudbini.
Eto, to je ta najveća laž na svijetu.
Meni se to nije desilo, reče Mladić.
Željeli su da postanem sveštenik, a ja sam riješio da budem pastir.
To je već bolje, reče starac.
Zato što voliš da putuješ.
Pogodio je šta mislim, primjeti Mladić.
Starac je umeđu vremenu prelistavao debelu knjigu ne pokazujući ni najmanju namjeru da mu je vrati.
Mladić je primjetio da je starac čudno obučen.
Kao da je bio arapin što u ovom kraju nije bila rijetkost.
Afrika se nalazi na svega nekoliko sati od tarife.
Trebalo je samo lađom preći nevelik more uz
U gradu su se često pojavljivali arapi kupujući raznu robu i izgovarajući čudne molitve više puta na dan.
— Odakle ste? — upita.
— Od svuda.
— Niko ne može biti od svuda, reče Mladić.
Ja sam pastir i nađem se na mnogo mjesta, ali potičem iz jednog jedinog mjesta, iz jednog grada na domak jednog starog zamka.
Tamo sam se rodio.
— Onda možemo reći da sam se ja rodio u salemu.
Mladić nije znao gdje se nalazi salem, ali ga je bilo stid da pita.
Ostalo je još neko vrijeme gledajući prema trgu.
Svijet je išao tamo amo i svi su izgledali veoma zauzeti.
— A kakav je salem? — upita Mladić pokušavajući da pronađe neku nit.
— Kakav je uvijek i bio.
Ovo mu još uvijek ništa nije govorilo, jedino je znao da se salem ne nalazi u Andaluziji, u protivnom već bi ga upoznao.
— Šta vi radite u salemu? — bio je uporan.
— Šta ja radim u salemu? — starac se prvi put slatko nasmija.
— E pa ja sam kralj salema.
— Ljudi sva šta izvaljuju, pomisli Mladić.
Ponekad je bolje ostati sa ovcama koje čute i samo traže hranu i vodu.
Možda bolje biti s knjigama koje pričaju nevirovatne priče, ali samo u trenucima kada ljudi žele da ih čuju.
Ali kad se razgovara s ljudima oni ponekad tako nešto izjave da prosto više ne znamo kako da nastavimo razgovor.
— Moje ime je Melkisedek — reče starac.
— Koliko imaš ovaca? — dovoljno, odgovori Mladić.
Starac je i suviše zabadao nos u njegov život.
Dakle imamo problem.
Ne mogu ti pomoći sve dok budeš smatrao da imaš dovoljno ovaca.
Mladić se naljuti. Nije tražio pomoć.
Upravo je starac bio taj koji je tražio vino, knjigu i razgovor.
— Vratite mi knjigu — reče. — Moram da idem po svoje ovce i da nastavim put.
— Daj mi deseti dio od svog stada — reče starac.
— A ja ću te naučiti kako da stigneš do skrivenoga blaga.
Dječak se ponovo sjeti svoga sna i iznena da mu puče pred očima.
Starica mu nije ništa naplatila, ali starac koji je možda njen muž,
pokušava da od njega izvuče mnogo više novca u zamjenu za nepostojeće obavještenje.
Mora da je i starac bio ciganin.
Prije nego što mladić išta prozbori, starac se saže, uze jedan oblutak i poče njime da piše po pješčanom tlu trga.
U trenutku kada se sagnuo, nešto je tako snažno zasijalo s njegovih grudi da je skoro zaslijepilo mladića.
Ali starac je taj sjaj pokretom i suviše hitrim za svoje godine brzo zaklonio ogrtačem.
Mladićeve oči su se oporavile od bljeska i on je uspio da razazna šta je to starac napisao.
Na pjesku trga ovog malog grada pročitao je imena svog oca i svoje majke.
Pročitao je priču o svom životu sve do sadašnjeg trenutka.
Dječačke nestašluke, hladne noći u sjemeništu.
Pročitao je i ime trgopćeve kćerke koje je inače nije znao.
Pročitao je o takvim stvarima koje nikada nikome ne bi ispričao kao što je onaj dan kada je ukrao očevu pušku da bi lovio jelene ili o svom prvom i usamljeničkom seksualnom iskustvu.
Ja sam kralj salema, rekao je starac.
Zašto jedan kralj razgovara sa običnim pastirom, upita mladić postiđen i zadivljen.