Psihološki podcast #2 - Ana Antolović: Odluke iz djetinjstva, ljubav prema sebi i psihološke gladi - YouTube (2)
a kako bi ti to opisala, što bismo trebali zapravo raditi kad imamo taj osjećaj manje vrijednosti?
Pa psihoterapija je zapravo ključ.
Zapravo je... ako je taj osjećaj osobne vrijednosti, odnosno manje vrijednosti, nastao iz odnosa
sa roditeljima ili drugim autoritetima, onda ga možemo popraviti u sličnom odnosu.
Jer, evo sad, što je meni palo na pamet, u trenutcima na transakcijskoj
i kad sam razmišljala o tome je da ja gledam na Zorana kao na drugog oca.
Ono, nekako sam zamijenila, odnosno smatram,
Znam tko je moj fizički otac, ali u ovom duhovnom smislu sam njega počela gledati isto tako.
Tako da, mislim da je odnos taj i ta psihoterapija nešto što može pomoć ljudima
da izgrade bolju sliku o sebi, da prihvate sebe i izgrade bolju sliku o sebi.
A to je, ono, nije lagano. Znači svatko tko je išao na psihoterapiju zna da taj proces nije lagan.
Ja sam nekad znala imati osjećaj nakon grupe kao da me netko tukao.
Ono, toliko sam znala biti iscrpljena od toga da sam pomislila
"Bože moj, što to meni treba u životu! Ja se nakon ovog osjećam loše."
"Kako je to moguće?" Ali to je trajalo loše moje dan dva, plafon tri, nakon grupe, a onda je počelo
ići sve prema bolje. Tako da nakon tri godine sad imam osjećaj kao da sam bila na operaciji mozga.
Kao da mi je mozak totalno drugačije oblikovan.
Da da da, a mislim da je to isto neki efekt tog dubljeg rada na sebi
gdje isto treba proraditi te neke negativne stvari.
I onda... -Da, priznat sam sebi.
Priznat sam sebi i pred grupom i pred terapeutom neke stvari koje baš nisu tako ugodne.
I onda kad čovjek to prihvati, kad to svoje iskustvo, koje nije bilo ugodno, kad mu da neki smisao
i kad vidi da je zapravo i nešto dobro moglo proizaći iz toga, onda dolazi do dobrih promjena.
Da, da... a bi li mogla dati nekakav savjet
gledateljima i slušateljima kako bi mogli, osim psihoterapije,
raditi na tom osjećaju osobne vrijednosti?
Pa... putem savjeta koje sam navela u članku.
Znači... uzeti vrijeme za sebe.
Jer mi ljudi ćemo naći vrijeme za ono što nam je važno, ograničeni smo, imamo u danu
ograničeno vrijeme na raspolaganju i onda ćemo se baviti onim stvarima
i onim ljudima koji su nam prioritet.
I trebamo si nekako uzeti sebe za prioritet.
Znači u svakom danu napraviti nešto dobro za sebe. Čak i ako to nam nije uobičajeno,
nemamo tu naviku... gradit tu naviku.
Ono, na silu, iako mislimo "joj, što ja sad to glumim, ja sad to tako zapravo ne mislim"
krenut u tom smjeru i mozak će to prihvatiti. Mi upravljamo svojim mozgom.
Mi oblikujemo taj mozak sa svojim znanjima i svojim iskustvima
i tako ta iskustva, gdje ćemo mi uzimati vrijeme za sebe, jer ćemo si postat važniji,
će promijeniti i naš mozak.
Da, da... to si super rekla, baš to, nekad je teško jer ljudi se znaju osjećati nekako sebično
ako nisu navikli uzimat si vrijeme.
I ono, sad sam ja sebičan jer želim nešto za sebe
a to je zapravo stvar neke navike.
Ja ne znam dal' nas je to kultura, dal' nam je to kulturolški.
Da stalno drugog moramo... da je sebično sebe stavit na prvo mjesto, a zapravo je kontra.
I u tom svom članku sam navela citat od Vladete Jerotića
da je sebičan čovjek čovjek koji ne voli sebe.
Zašto? Zato što čovjek koji ne voli sebe će, na primjer, se alkoholizirati.
U situacijama stresa će se alkoholizirat i onda neće bit u stanju, ni fizičkom ni mentalnom,
bit, na primjer od pomoći svojoj obitelji, od potpore svojoj obitelji.
Nego će i on u toj situaciji trebat potporu.
Tako da kad pogledamo... isto tako kad sam se ja odselila daleko zbog posla
onda mi je bilo "joj, ja sam sad daleko od svojih, kako ću ja sad..."
uvijek sam im bila više fizička pomoć. Kad treba nekog negdje odvest, ovako porazgovarat i to
nije kvaliteta razgovora ista, licem u lice i ovako preko telefona.
I onda sam si razmišljala kako, na koji način ja sad, a tako udaljena, mogu njima pomoć.
Pa tako što ću se pobrinut za sebe.
Da oni znaju da je meni dobro, i da ne moraju brinut za mene.
Joj, što je - kako je sad ona, joj, Bože što sad radi, hoće li ona bit dobro -
da znaju da sam ja dobro, i onda su i oni s mirom, i to je zapravo taj dio.
Znači, pomoći drugima tako što ćemo mi biti dobro.
Jer to povećava šansu, ako sam ja ok, kad oni mene budu trebali,
da ću ja moći uskočit i bit potpora.
Evo, Ana, ti si osim ovog članka koji smo već spomenuli
napisala i jedan članak koji se zove "Debljina kao štit".
I mislim da nam je to, barem tada, bio najčitaniji članak
znači publika je jako dobro reagirala na njega.
Pa me zanima otkud uopće motivacija da napišeš tako neki članak?
Da, to je bilo u ono vrijeme kad je tek krenula korona, u biti tad sam ga krenula pisati...
Bila sam dosta doma kako je krenula korona i htjela sam na neki način dati svoj doprinos
da nešto od mene, kao struka, izađe van, da na neki način pomognem ljudima u toj situaciji korone
jer sam često viđala kolege na televiziji... kako su, iz poliklinike, za zaštitu djece grada Zagreba,
iz... i Igor i Ana Čerenšek su istupali, i onda sam, ono...
osjećala sam nekako tu potrebu da i ja nešto dam od sebe u tom periodu
Zašto tema debljine? Dosta su ljudi, barem oni s kojima sam ja komunicirala u tom razdoblju
isticali kako su se udebljali, većinom da su se udebljali.
i Zoran Milivojević je u tom periodu objavio isto članak vezan za debljinu, kratki,
a ja imam jednu knjigu vezano na tu temu, koju mi je jednom prigodom Zoran poklonio.
To je, ta zapravo knjiga je njegov poklon.
Pa sam... htjela vidjeti zašto je to tako. Zašto su se oni u tom periodu udebljali,
a ja sam, recimo, u tom periodu skinula tri kile.
I onda mi je bilo, koji je razlog tome?
I onda sam shvatila - bila sam dosta kod kuće,
i jako sam imala ispunjeno vrijeme, jer nisam bila sama kao što inače jesam.
i imala sam raznih aktivnosti iako je bio onaj, jel, lockdown kako ga nazivamo
ali sam... imala sam, tjelovježbu sam si uvela svaki dan, ustajala sam se ujutro kao da idem na posao
i čitala, čitala razne članke, komunicirala sa svojima na poslu, na razne načine
pa su nećaci imali online nastavu pa sam s njima nešto... u biti sam cijeli dan imala nekako ispunjen
i onda sam jela kad sam osjećala fizičku u biti glad, znači glad u stomaku.
Međutim, imala sam period kad mi se jela čokolada, ili nešto tako, da, to je psihološka glad.
Znači kad nije ovdje, i kad se javi intenzivna želja onda je psihološka glad.
A kakve su sve te psihološke gladi, koje bi izdvojila, na primjer?
Glad za dodirom. Glad za seksom, također. Glad za strukturom.
Zapravo je, po meni, najbitnija ta struktura. -Da?
Znači najbitnije je da planiramo dan.
Ili što, u kontekstu nekakvog vođenja, vodimo sami sebe.
Da si planiramo dan jer onda je veća šansa da ćemo si svoje psihološke potrebe zadovoljit
i potrebe za podražajima, i potrebe za druženjem
i onda ćemo glad osjetiti kao fiziološku glad.
Nećemo te osjećaje gladi mijenjati za nešto psihološko.
Znači, kad jedemo kad smo fiziološki gladni, onda zapravo...
hrana nam ima onu funkciju koju treba imati, a to je da nam daje energiju.
Znači hrana je energija, hrana nam je potrebna za rad.
Kad osjetimo fiziološku glad, to je prava glad, znači u želucu.
Da. A baš i Milivojević spominje u nekom od svojih članaka taj brokula test.
U smislu kada nam se jede brokula, kad osjećamo tu glad da se zapitamo dal' bi sad pojeli brokulu
i ako je odgovor ne, onda se vjerojatno radi o psihološkoj gladi.
Da, psihološka glad, on kaže da je to kad nam se intenzivno želi jest nešto začinjenije
ili jako slatko ili jako slano. Ili čokolada ili čips.
Da, da, nešto kalorično onako. -Da, nešto intenzivnije.
Da dobijemo jači podražaj.
Jači taj fiziološki podražaj i onda ćemo to protumačit na psihološki način,
to će nam biti psihološka ta ugoda.
Da, da... -A zapravo nam treba nešto drugo.
Da... a i baš spominješ kod te potrebe za strukturom, način strukturiranja vremena,
da napravimo vrijeme za bliskost s drugim ljudima
i to si baš naglasila da je to nešto što najviše zanemarujemo.
Pa, što je ta uopće, to vrijeme za bliskost?
Da... suprotno od bliskosti je otuđenje, i to je problem, kao što sam i navela u članku
odavno, odavno smo mi jako otuđeni jedni od drugih...
zapravo usamljeni. Taj osjećaj usamljenosti je najčešći koji danas osjećamo,
ako ga možemo prepoznati u tom smislu.
Znači otuđenost je problem odavno.
Možda čak u ovom razdoblju kad imamo društvene mreže još i više.
Zato što... to se i pokazalo istraživanjima,
da kada ljudi koji češće koriste društvene mreže su više usamljeni.
A ljudi ne mogu, ne znaju najčešće prepoznati taj osjećaj usamljenosti.
Ne znaju da se radi o tome, i onda neki ljudi ju osjećaju kao napetost,
pa uzimaju nekakve anksiolitike,
neki ljudi osjećaju kao prazninu, nekakvu emocionalnu, onda uzimaju hranu,
i treće je da, da... da,
da bježe u rad. Da osjećaju da im nešto treba
i onda im je distrakcija pažnje od tih neugodnih osjećaja rad.
E, i onda tako ljudi znaju bježat najčešće u te tri stvari, jer ne mogu prepoznat da su usamljeni.
A kako će to znati? Trebaju vidjeti kako provode svoje vrijeme.
Dal' su u određenim razdobljima, vremenskim, imali nekakve razgovore
u kojima su dijelili stvari koje su im važne. Da su pričali s drugim ljudima
o stvarima koje su im jako bitne.
Koje se tiču njihovog sustava vrijednosti... i te stvari mogu biti ugodne i neugodne.
I zapravo je puno važnije povezivanje s drugim ljudima kad nam se ne događaju dobre stvari.
Da je to, dakle kad smo pod nekim intenzivnijim stresom, učinkovita metoda
je razgovor s osobom od povjerenja.
Znači kad to podijelimo, i povezujemo se, i budemo bliski s drugim ljudima
to nam jako može pomoći da tu situaciju bolje prebrodimo
i... ono što su istraživanja pokazala je da je usamljenost
najviše povezana s preranom smrtnošću.
Znači da... uzrokuje preranu smrtnost više nego konzumiranje cigareta, konzumiranje alkohola -
Wow. -...i više nego pretilost.
Znači mi kao ljudi zanemarujemo taj segment
da smo mi kao vrsta stvoreni pripadat.
Mi, čim se rodimo, pripadamo nekoj obitelji.
Ili nekoj drugoj grupi, ako nije obitelj, nažalost.
Ali čim se rodimo, pripadamo. I kroz daljnji svoj životni vijek pripadamo grupama -
u vrtiću, u razredu, znači - bitan nam je taj osjećaj pripadnosti
i unutar tog osjećaja pripadnosti je taj osjećaj bliskosti.
Povezivanja. Nažalost, ljudi najmanje provode vrijeme u toj bliskosti.
E sad, koji su razlozi...
ono, dosta individualno, možda neka slika o sebi,
možda ako budem rekao, možda će netko misliti da nisam normalan/normalna
Neće me razumjet. -Da, pogotovo kad se osjećamo loše, znači tada nam je napotrebniji,
tada nam treba da nam netko kaže: "Ok je da se tako osjećaš"
i da bude nekako podržavajuć prema nama.
A baš u tim situacijama možda možemo oklijevat.
Da... ono što često čujem: "Mogu ja to sam, dovoljno sam sposoban da ja to sam riješim"
"ili sposobna..."
i tu, tu je zapravo ono, nitko ne zna sve.
Koliko god da mislimo da smo pametni i mudri i super se snalazimo
u svim situacijama, u većini situacija u životu
postoje situacije kad bi trebali s nekim porazgovarati
i gdje nam neki čovjek s jednom rečenicom može biti neki klik
koji nam može pomoć da se bolje snađemo, bolje nosimo.
Da... a zanimlijvo mi je u članku isto spominješ, to ja gledam kao nekakav paradoks
da ljudi s prekomjernom tjelesnom težinom istovremeno imaju neki osjećaj kao da budu veliki
znači da budu veliki i vidljivi, a zapravo istovremeno se povlače u sebe, baš to što kažeš